Price
Svaka prica koju citas, je kao slika. Ako se dobro zagledas mozes prepoznati tragove cetkice, nanose boja, tragove krpe, sitne greske... Ako znas gde da gledas mozes videti i osecanja, poneku skrivenu poruku ili nista. Ramovi dodju samo kao ukrasi, koji mogu da pokvare ukupnu sliku ali ne i da je poprave. Kad normalno citas pricu, to je kao kad u galeriji razgledas izlozbu pa malo zastanes ispred neke slike. Ta slika moze na prvi pogled da ti se svidi ili ne. Da ti se dobadne boja, svetlost, tema. Zakljucis da je ok i produzis. E sad, ako nakon toga ostale slike pocnes da ocenjuje u odnosu na nju... e to je znak da ti se dopala. Onda vec pri kraju zuris i otaljavas da bi se vratio sto pre do nje i proverio sta je to sto te je privuklo.
Tako je i sa pricom. Procitas je onako usput, mozda negde u nekom casopisu. Neocekivno si naleteo na nju u prolazu listajuci ga, dosao si do te strane i ne preskacuci procitao naslov i ostatak cisto da zadovoljis formu. Negde na pola price shvatas da se polako poistovecujes sa tim i da razmisljas sta je tu onu sto te je zaiteresovalo. Zavrsis pricu, nastavis dalje da listas ali... prst ti nekako ostane kao obelezivac na tim stranama. Zuris da prelistas novine do kraja ne bili sebe uverio u to da je ostalo sve sranje i da bi se sto pre vratio na ranije procitano. E kad se vratis onda pocinjes da obracas malo vise paznje na detalje. Ko je pisac, kakav je naslov, kako se koristi znakovima interpunkcije, da li ima znakova navoda, da li ima vidljivih gresaka ili iritantnih delova, da li bi to mogao bolje napisati... Tad kad pocnes da razmisljas da li bi ti to bolje napisao, tad shvatas da ti se prica zakacila. Tad pocinjes da vidis poteze cetkicom, tad vidis boje svetlo, osecanja, eventualne skrivene poruke... ili ne vidiss. Nemoj se sekirati ako spadas u tu grupu, vecina to ne moze da vidi. Price su kao mutne tecnosti, malo ih ljudi pije. Jer jedni te price vide kao limunadu a drugi kao Zrenjaninsku cesmovacu...