18. dan
... pretrčavši u tišini ulicu, sakrio sam se u senci platana i pogledao upitno ka igralištu, ima li pokreta.... nikog živog. Zaputio sam se preko igrališta do dvorišta škole a zatim preko ograde pravo na malu pijacu. Jedna kesa, trula paprika i mrtav golub... ništa živo....
29. Jun.
18.dan od izbijanja epidemije. Počela je iznenada i ne zadrživo se širila svetom. Mada su stručnjaci upozoravali na moguće posledice većina sveta ne spremno je dočekala, početak... Od prvog dana televizija je prenosila direktno dešavanja sa terena i prenosila dramatične snimke, pošast se širila ne zaustavljivo i jedan po jedan kontinet je bio zahvatan epidemijom. Prvo su stale sve državne ustanove, zatim fabrike, prodavnice, a na posletku i škole.... Oni koji su imali sreće da se dokopaju karata otputovali su daleko, ostali, manje sretni, zatvorili su se u kuće i sa uzbuđenjem čekali, KRAJ.
Kao i na početku evolucije, sve je krenulo iz Afrike. Svi gradovi u Africi bili su blokirani, ljudi zahvaćeni epidemijom divljali su po ulicama i trgovima i vrišteći okupljali se u masama. Divljanje je trajalo već danima, ljudi krvavih očiju tumarali su svuda, neki iscrpljeni epidemijom ležahu po ulicama i parkovima, bez svesti dok su drugi i dalje kao opčinjeni pratili masu po ulici. Oči krvavo crvene, bile su siguran znak zaraženosti.
Mi smo, kao i mnoge druge zemlje, poslali naš najbolji tim tamo. Bio je sastvaljen od najvećih stručnjaka u toj oblasti, koje trenutno imamo. Svi do jednog znanje su stekli u inostranstvu i to po najboljim svetskim školama i timovim. Velike nade smo polagali u njih, jer budućnost naše nacije bila je u njihovim rukama.
Dah epidemije zahvatio je našu zemlju sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak sveta. Ali kad je udarni talas stigao, ceo narod je od jednom ispario... Ja sam smogao snage da iz sobe izađem tek posle 18 dana.
...pokret koji sam malopre video iz daleka, bio je samo moj odraz u prljavom izlogu marketa. Posle 18 dana provedenih pored televizora u polu mraku, slabije sam video. Ali odraz koji me pozdravi sa stakla nisam bio ja. Kosa čupava, majca prljava, lice neobrijano i oči... oči crvene kao krv... ne, ne moguće. NEEEE... i ja sam zaražen.... to nije istina.... neeeee......
12.Jul.
Sve svetske informativne kuće objavile su da je epidemija zvanično prestala. Posledice će se osećati još par dana ali definitivno novih slučajeva infekcije više nema. Nakon 30 dugih dana završena je jedna od najvećih globalnih epidemija u modernoj istoriji.
Ovu epidemiju svetski stručnjaci nazvali su 19. SVETSKO PRVENSTVO U FUDBALU
Pusti nek te voda nosi....
Ustaješ li svakog jutra sa mišlju da nešto ne radiš kako treba i ležeš li sa mišlju da nisi uradio danas ono što si možda trebao... Da li živiš svoj život sam da bi se reklo da živiš, i da li radiš neki posao samo da bi primio platu a u opšte te ne ispunjava... Vodiš li ovakav život a ne znaš kako da ga promeniš ili čak nisi ni svestan/na da bi trebalo da ga promeniš... Možda bi trebalo da na trenutak stanemo i da se osvrnemo i pogledamo okolo... Zamislite da se nalazite u vodi, brzoj reci... i uporno plivate u kontra smeru (kontra od sveta, života)... to radite od vajkada a zašto... nikad se niste pitali... U nekim momentima ste svesni da to možda nije baš najpametnija stvar ali ne smete da stanete da vas nebi reka povukla svojim tokom, već uporno veslate i borite se sa strujom... E u tome je baš i fazon, stanite i osvrnite se.. tolika silina vode prolazi u kontra smeru i gura vas na drugu stranu ali se vi i dalje opirete. Zašto? Jel imate neki razlog za to, neki cilj kome težite? Ne! E pa onda promenite nešto... Za početak prestanite da veslate i prepustite se bujici... Rećićete pa to je najgora moguća solucija, e pa grešite. Postoji ona stara narodna .. "ako ga nemožeš pobediti, pridružimu se".. pod pridružiti se ne misli se predaj se već jednostavno ne troši snagu uzalud. Pusti neka te voda nosi, posmatraj je , proučavaj njen tok, pronađi mane i vrline, otvori četvore oči. Tada će ti se otvoriti dve mogućnosti. Prva da u jednom momentu primetiš slabu tačku u tom toku. Ne čekaj puno već je iskoristi, i navedi vodu na svoju vodenicu... naka sad ona radi za tebe neka se sad kreće u tvom pravcu. Nateraj masu onih kao što si ti bio, bez ideje, da sad rade na ostvarivanju tvoje ideje, tvog puta i uspeh je tu. Druga mogućnost je da za vreme tog puta shvatiš da zaista treba da ideš kontra i da je razlog tome ovo ili ono, da je razlog tome neki cilj kome vredi težiti i za koji vredi trošiti velike količine energije. I onda prioneš na veslanje kontra od matice sa novom snagom i sa novim elenom kakvim do sada nisi ni znao da postoji. Tada shvataš da tok ove reke i nije tako baš snažan a da voda i nije tako hladna i da te to oštro granje što te povremeno očeše ne usporava već ti daje i dodatnu snagu. E ta spoznaja - ta ideja, to je izvor tvog života, e to je cilj, to je život uopšte. Postoji još jedna vrlo pametna misao .."biraj bitke koje ćeš voditi" to ne znači beži od problema, ne već navedi problem na tvoje zemljište pa mu tu napravi klopku i dokrajči ga. Sa pola snage i sa puno pameti. Jer um caruje a snaga klade valja.... I zato... "pusti nek te voda nosi..."
Moja deca
Ja imam dve ćerke.... i to ne bilo kakve ćerke, već dva mala čuda. Starija ima 5godina a mlađa 2. Bez obzira na broj godina one su mnogo starije od mene. Kad ljudi kazu da danasnja deca imaju benificirani radni staž tj da im se godine računaju ko kod pasa to je stvarno istina. One bre su svesnije života nego što sam ja bio sa 18. Tačno znaju šta hoće a šta ne, tačno znaju ko šta može a ko šta ne. Tako da kad nešto od nekog traže to nije bez razloga. Svaki dan me šokiraju. Juče smo naprimer za večerom bezuspešno pokušavali da objasnimo da ne može da se jede eurokrem svaki dan, da mora malo da se pauzira... i znate šta su mi odgovorile.... a pasulj možemo da jedemo tri dana zaredom.... da da .... i šta odgovoriti na to... ništa daš eurokrem i pomaziš po glavi (priznaš poraz)
Letnji vetar...
ŠŠŠŠ Zvuk vetra u granama topole. To divno šuštanje. Taj relaksirajući zvuk... Moja mantra, moj zen...
Ležim u jarku na leđima i gledam u sunčano nebo. Tek po koji zrak se pomalja kroz gustu krošnju topoli. Burazer nešto palamudi ali ga ne čujem. Šššš... šušti lagani letnji povetarac provlačeći se kroz lišće. Kao kad ušuškuješ dete koje plače... šššš pevušši on...
"šššŠta misliš ko je jači Zagor ili Blek" iznenada viknu burazer u uvo
"ma zajebi me tog retoričkog pitanja, naravno da je Zagor samo što blek ima jaču ekipu... i ne moj da mi se dereš na uvo nisam gluv..." ljutito ću ja "ma znam da nisi ali se praviš toša.. pola sata ti pričam a ti nišššš...."
Najviše sam vremena provodio tih toplih dana u tom položaju, obojica smo čekali da neko naiđe i da isprobamo nove puške na kukuruz koje smo jutros napravili. Ovog puta smo stavili po dve gumice i sad im je domet drastično povećan. Dobro nisu izgledale baš kao puške više su bile daske sa štipaljkom i gumicama ali za nas su bile više nego odlične. Bakin kuća je bila na lakat tako da smo sa ovog mesta imali pregled na samu raskrsnicu ništa nije moglo da nam promakne. Nismo smeli više da gađamo guske i ostale komšijske živuljke od kad smo prošle jeseni naboli kokošku strelom koja je preletela metu. Jebiga, loša procena, malo jače sam zategao. To nije razlog da komšinica Verica udari u kuknjavu a ćale posle udari u .. u nas. Sve u svemu okrenuli smo se traktorima i kolima, oni manje kukaju a i teže se promašuju. Jendek prema putu je bio visok ali prema kući ne toliko tako da smo u njemu bili kao u rovu. Preko njega se prelazilo ćuprijom koja je bila izidana od cigala. sećam se da sam jednom davno ko klinac probao da se provučem kroz nju i ostao zaglavljen na pola, jedva me deda nekako izvukao. Trava u jendeku nikad bila je košena isključivo od strane gusaka i bila je savršeno meka. Kuća je prednjim delom bila okrenuta u sporednu ulicu a zadnjim na glavnu. Zabat na prednjoj strani kuće često nas je privlačio da probamo da se uspnemo. Cigle su taman toliko virile da misliš da možeš da gurneš prste i uspneš se ali nisi mogao. Oko kuće bilo je 6 topoli i to u G formaciji tako raspoređeni da su pratile raskrsnicu i zahvatale sam lakat kuće. 3 sa prednje strane kuće i 3 izakuće. Klupa koja je bila na sam lakat bila je jednim svojim krajem oslonjena na jednu od topola. Bila je postavljena kao osmatračnica, sa nje se pružao savršen pogled na celu ulicu. Uveče je to vrvelo od komšija, svi su uveče izlazili na rogalj na čaprac divan da se vidi ko je šta u toku dana uradio i ko je koje goste dočekao. Pošto je put pored kuće vodio na željezničku stanicu, niko nije mogao da prođe pokraj kuće a da ga ne vidimo tako da smo bili izvor vitalnih informacija za ceo kraj. Za nas decu klupa svečeri predstavljala je idealno mesto za igranje žmurki, ali to je već druga priča...
Toplina tih dana često mi se vraća u sećanje pogotovo to ležanje i ta bezbriga... i šutanje topolinog lišća na toplom letnjem povetarcu, ššššš.... oslušššnite....
Da li mi verujete
U nedelju, nakon provedenih dva dana na nekoj žurci u NS, oko 3 sata ujutro naleteo sam na komšiju sa trećeg sprata naslonjenog na banderu na parkingu ispred zgrade. lako obučen sa cigaretom u ustima i flašom piva šerecki me je gledao... "Ooo komšija"... reče on, "jel se to iz kafane vraćaš..?" "jok, iz biblioteke..." odgovorih mu polupripito..."a vidim i ti čitaš... jel to Tolstojevski?"... upitah ga "a ne" brecnu se on.. " ja sam prozapadni čovek, isključivo CARLSBukovski... nego kako je bilo u lovu...m, imali što?" upita on... "pa na kukuruz još tako tako al na glistu ni da pipne..." promumlah ; "pa jesili bar ti pipno, mislim ne glistu nego ribicu.." osmehnu se on.. Pošto videh da će ova beseda da potraje osmehnuh mu se potvrdno i zamakoh za ćošak uz objašnjenje da idem i ja po pivo. Na svu sreću on osta zakovan za banderu. Sutra ujutra oko 13h, keva me probudi za ručak. Naravno burazer je već bio za stolom. I dok sam se borio sa supom ispričah mu jutrošnji događaj i susret sa komšom. U silnoj želji da što bolje prikrijem mamurluk, tek nakon 10min sam primetio da su njih dvoje prestali da jedu i u čudu me gledaju. Pomislih, šta je sad? Da mi ne viri rezanac iz nosa. Keva bleda u licu nešto je mucala, a burazer me sa nevericom upita... "šta pričaš čoveče, pa njega je u petak na noć neka budala zakucala kecom za banderu...." Da li mi verujete....?
Zima na ...
ONA... Smeđe lokne, na paž frizura. smeđe oči. Nos malo manji od mog. pege po licu i ožiljak iznad leve obrve.... a da i godinu starija od mene (trinaest). Bila je iz subotice i nosila je žute pufnaste čizme koje niko nikad nije video. Imala je malo veću plavu skijašku jakne njene starije sestre i elenovu skijašku kapu. Sve u svemu ništa posebno... ali za mene... ni snežni dani ni hladan vetar ni mokre cipele nisu mogle da spreče izlazak osmeha na mom licu kada je ona tu. Tada sam pravio natvrđe grudve i bacao ih najdalje od svih. Moga sam da prebacim čak tri bandere... bez straha sam gazio nanose po jendecima i skakao po sredine kanala kad to niko nije smeo ni da pomisli... samo da bi ona gledala u mene i rukama mi nežno raščupavala kosu. Pojavila se te zime iznenada. niko nije znao ni da postoji, nikad ranije nije dolazila na selo. Deda Lesa, njen deda, prodavao je leti najbolje lubenice u selu. Često sam išao kod njega ali je nikada nije pominjao. Navodno, kako sam kasnije čuo, njena majka se bila posvađala sa dedom i dugo nisu pričali... No tog zimskog raspusta se nešto promenulo i...eto nje. Umela je da kliza i išla je vec pet puta na skijanje. Išla je na časove baleta i želela je kad poraste da postane... safari lovac. Neverovatno zar ne. Ko se ne bi zaljubio u nju, devojka iz snova. Umela je da čita tragove u snegu (ili je dobro izmišljala) i da se nečujno prikrada. Zbog toga smo je prozvali, SENKA. Vidiš je a ne čuješ. Ona je bila naša Senka, a ja ... njena.
Zima na selu ...part 4
Baka
Moja baka bila je velika žena. Ne rastom, već srcem. Bila je žena za primer. Žena koja nikad nije rekla da nešto ne može. Mnogi bi odavno odustali da su prolazili samo kroz deo onog što je ona prošla. Verovatno je neko od vas i ima tako nekog, ko ne, neće shvatiti šta pričam. Rođena u nekom lošem vremenu. Udata za čoveka koga je prvi put videla na poselu oko vatre par dana pre svadbe. Za čoveka kojeg je poštovala čitavog života više nego što ga je volela. Uvek je govorila da na ljubav se u to vreme nije toliko gledalo, bitno je da je on bio dobar čovek, a ljubav je već došla sama. Od rođenja sirota ali radna, osuđena da uvek iznova počinje sve. Čeličnih živaca i pogleda čvrstog a opet u duši meka. Poštena, ozbiljna, stroga. Kod nje se uvek znao red, nisi moga bilo šta da radiš ili bilo kako da se ponašaš. Naučila nas je mnogo toga mada je imala jedva koji razred škole. Nas decu je uvek držala na kratkoj uzici i njenu krilaticu ”budi dobar da ne budeš modar” nikada neću zaboraviti. Nije da nas je tukla ali jedan njen ozbiljan pogled bio je kao stotinu tatinih kaiševa. Nije trpela nestašluke ili psovke, a keženje i prepirka jednostavno nisu prolazili kod nje. Ali jedan njen zagrljaj bio je vredniji nego dvesta maminih. Kad te ona zagrli znao si da stvarno vredi biti dobar. Volela nas je i bila je spremna da sruši ceo svet za nas samo ako smo dobri i slušamo. Hladnoću njenog ponašanja nadoknađivala je toplina njenog srca. Pravu toplinu njenog srca tek sad shvatam otkad imam svoju decu. Tek sad provaljujem šta se krije iza ozbiljnosti i oštrih reči odraslih prema deci. Nikad neću zaboraviti snagu njenog duha, iskrenosti i naravno palačinaka.... (Dalje)
Zima na selu .. part3
Pa pošto sam već zadobiopažnju upoznaću Vas sa glavnim likovima pre nego što dublje zađemo u priču. Deda Moj deda je bio veso čovek. Ne u smislu da je pevao, mislim voleo je on pesmu, ali nije bio od tih ljudi. Bio je jednostavno veseo. Sretan valjda što je živ, što je tu, što ima nas. Oči su mu bile tople i meke. Nasmejane i uvek pune sunca za sve. Često pune suza, ali ne zbog tuge. On je uvek plakao kad je sretan. Bio je čovek ogromnog srca. Srca za sve. Koliko puta je dao i poslednje parče hleba mnogobrojnoj musavoj komšijskoj deci. Baba je onda vikala na njega, ali on bi samo rekao „pa bila su gladna“. Voleo je decu više nego sebe. Nikad nas nije grdio. Najveća psovka mu je bila „o sto ti tvoj“. I to kad bi izrekao, znači da ga je nešto stvarno uznemirilo. Ali to je bilo jako retko. Bio je šuster, i to dobar kažu. Samo je bio problem što nikad nije znao da naplati svoj rad. Pa para nikad nije bilo koliko je radio. Ali bilo ga je potaman. Švaba ga je odveo u Nemačku da radi za vreme rata. Pešaka tamo, pešaka nazad. Prešao evropu, ono što se kaze, uzduž i popreko. Video mnogo ali radio još više. I sve što mu je nakraju ostalo od toga bile su promrzline na nogama, nasmejano lice i oči pune suza...
Zima na selu..part2
Svakog jutra znalo se šta je čiji zadatak, deda bi išao po leba kod pekara a baba po mleko i sir kod komšinice iza`kuće. Tako, da kad deca ustanu, fruštuk bude spreman. A ispred kuće staza je uvek morala da bude počišćena. O tome nije bilo priče. Sneg nikad nije smeo biti veći od par santimetara. Bez obzira na vejavicu ili na komšiluk, mi smo naš deo flastera uvek držali raščišćenim. To je tako moralo da bude i amin. Baka je stazu redovno posipala pepelom iz peći kako se ljudi ne bi tociljali. Nas je decu to uvek ljutilo, jer nisu mogle ni sanke da se tuda vuku. Deda je redovno gunđao zbog čišćenja u zoru, ali posao se morao obaviti. Sećam se njegovog starog željezničarskog kaputa prekrivenog snegom kao da je deda mraz. I njegove šubare od ovčije kože, redovno nakrivljene na jednu stranu. Pa kad mu je prekriju pahulje, kao da mu je sneško belić seo na glavu. Velikom lopatom predano je pisao duboke zareze na zavejanoj stazi. Svaki put kad bi zarezao sneg čuo bi se rezak zvuk lopate o ciglju, pošto je staza bila napravljena od vlikih ciglji starog formata. Taj zvuk često nas je budio ali toplina sobe nas je držala jače od svake stege. Kad smo vec kod topline sobe, baba je svakog jutra pre loženja čistila stari smederevac do usijanja. Gornja ploča je bila glatka i sjajna, ali je ona ipak svako jutro ribala novinom. ložila ga je do besomučnosti, toliko je u sobi bilo toplo da se komotno moglo sedeti u kratke rukave, a čizme kada mokre staviš u rernu osuše se za čas...
P.S.
Ovim putem hteo bi da se izvinim svim slušaocima na moje loše vaspitanje tj. na ne odgovaranje na komentare. Obećavam da ću od danaske sve to popravim. Leba mi, belog!!!
Zima na selu..part1
Zima je bila hladna i puna snega. Padao je kao lud, što bi rekli. Noć i dan veje, pahuljama velikim kao perje. Toliko je napadao da se više ne vidi gde je jendek, a gde drum. Takve stvari mogu da se vide jedino na selu. Još kada ih gledaš iz tople sobe. Ih. Baka je umela da još ranom zorom ustane i nalozi peć. Tako da kad se probudimo, u sobi bude toplo kao da je leto. Prosto ti milina što je zima. A miris, taj miris vatre i dan danas osećam u nosu. I danas kada otvorim prozor zimi i osetim taj miris peći, vratim se mislima u prošlost. Neki će pomisliti da baš nisam najpametniji kad u tom mirisu mogu da uživam, ali ne znaju oni šta je to. Nažalost. Nema više onih zima, niti onog snega. Beo, leba mu, beo ko kad opereš veš „Ariel-om“. Šalim se, ali bio je stvarno čist. Obožavao sam da se ujutro umivam njime, da ga prislonim na toplo lice, dok se sav ne otopi. Pa onda ne možeš da dočekaš da se završi doručak, da bi mogao da izađeš napolje na sneg. Jedeš, a sve gledaš kako se drugi već sanjkaju. Pa onda trke po drumu, pa grudvanje, pa građenje tvrđava od snega. Pa jedni napadaju a drugi se brane. Pa sneško belić i jezuške u snegu. Pa klizanje po zaleđenom kanalu. Pa tanak led. Pa mokre rukavice i crven nos. Pa skijanje niz kanal. Pa praćenje tragova i pogađanje čiji su. Ker, mačka ili deda Sreda. Pa mokre cipele, pa noge na peći a cipele u rerni dok se ne osuše, a kad se osuše opet Jovo nanovo. E, al su to bile zime.....
Vikend pitanje
Šta mislite ko se više raduje raspustu odrasli ili deca.....
Deca se raduju zato što idu kod babe i dede na selo, pa će konačno moći da rade šta god hoće, gde god hoće, kad god hoće i koliko god hoće....
A roditelji....pa raduju se zato što deca idu kod babe i dede na selo, pa će oni konačno moći da rade šta god hoće, gde god hoće, kad god hoće i koliko god hoće....
trač ili istina....kažite vi meni....
Čestitamo!
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.
Ukoliko ne mozete da procitate slobodno zivite u ubedjenju da ste propustili mnogo tog, jer ovde se nalazi tajna zivota, smrti i vasione u opste....