Ponedeljak, Decembar 10, 2018
Svetlo na kraju tunela
Zagazih u hladni mrak lako kao srna. Ishitreno bez razmišljanja kročih u
nepoznato, misleći da sve znam ali avaj. Mrak ne znanja jos jednom je
pokazao svoju ćud. Ugazih do kolena u
rupu... Blatnjavu. Uz svu urođenu veštinu ne uspeh da održim ravnotežu i
kleknuh u blato kao pred bogom, ponizno i u tišini. I kao u filmu
Jovanka Orleanka i meni se kao i Mili Jovović ukaza svetlost i travnata
livada i ja legoh prepustivši se vizijama božijeg lika. Svetlo me obasja
i spazih Njega u blještavoj odori.
On me pogleda svojim tamnim očima i progovori dubokim glasom...
Gde ćeš bre majmune, šta ne gledaš gde ideš. Zar ne vidiš da tu
radimo... Bem ti budalu, mogo si vrat slomiti pa da te nosim na duši...