PITANJE
Koliko vam je znacajan izgled za prvi utisak.... Ako bi ja stavio sliku leticije kaste iz mladjih dana kao moju i poceo da pisem u zenskom rodu nezno i zbunjeno da li bi mi odgovorio..... da li procitao.... a?
Hvala Vam
Ovim putem hteo bih da se zahvalim svima onima koji su me inspirisali na ovakav ili onakav način. Na prvom mestu se zahvaljujem svojoj majci što me je rodila što je sa ocem ljubav vodila. Zatim se zahvaljujem svojoj ženi koja je uvek imala ljubavi i razumevanja za mene pa čak i sada kada se znamo mnogo više nego u početku. Zahvaljujem se i svojoj prelepoj i prepametnoj ćerci na koju sam tako ponosan i koja me svakog dana čini sve ponosnijim. Hvala mom bratu koji je jedini uvek bio ponosan na mene bez obzira šta ja da uradim bilo to dobro ili loše (on je zamislite moj stariji brat). Hvala i rodbini bez čije podrške ne bih postao ovo što sam sad. Postao bih sigurno mnogo više samo da su imali razumevanja i vremena za nekog drugog osim za sebe. Hvala učiteljima i vaspitačima iz raznih vrtića i škola koji su dolazili u kontakt samnom i na određene načine uticali na mene, fizički ili psihički. Hvala i tetkicama i kuvaricama koje su kod mene uvek imale stvarno veliku ulogu jer su imale nežnu reč i nešto slatko kada je to meni bilo najpotrebije. Hvala i policiji i vojsci, vatrogascima i poštarima i svim onim uniformisanim licima koji su ono vreme u nama deci uvek izazivali strah tako da se nisam usudio da odem na vojnu akademiju nakon filma ”TOP GUN” kao mnogi drugi. Hvala puno mojim prijateljima, drugovima, poznanicima i svim onima koje sam ja smatrao za mnogo bliske. Za mnoge od njih se posle ispostavilo da sam im bio previše blizak pa su morali i malo da me gurnu, kako bi mogli da prođu. Hvala i nebu što je u određenim trenucima baš onakvo kakvo treba da bude i hvala kiši što baš ne pada tako često na mene, pošto je baš i ne volim. I hvala i bogu što je dao potreban znak tamo nekom, kome se ovim putem takođe zahvaljujem, da pusti baš ovu dušu baš u ovo telo. Takođe se zahvaljujem i svom telu što tolike godine trpi ovu dušu a i duši što posle tolikih godina provedenih baš u ovom telu, bez obzira na njegov izgled, nije poželela da ga promeni. Ovim putem se zahvaljujem i mnogim drugima kojih se nisam setio, a sigurno ću se kasnije setiti pa će mi biti krivo što ih nisam pomenuo. Naravno na kraju, (hvala bogu), zahvaljujem se samom sebi. Svako bi to treba da uradi, mislim da se zahvali sebi samom na svemu što je postigao i na svemu što će tek postići. Tako se i ja najviše zahvaljujem samom sebi, i naravno bogu, i majci, pa i ženi, i deci iz komšiluka i deda Vlajku i Vojvodini i ...... HVALA SVIMA.
Hmmm
Koliko toga ima da kaže jedna mlada osoba. Koliko toga ima da poveri nekome. A opet to ne radi!? Svako od nas ….?? Ili samo ja ….!! Često umislim da sam pisac i da ću sad da napišem neke velike reči na sasvim običan način, koje će da bace u zasenak sva velika pera ovoga sveta i …. hmmm. I hmmm …? Da. Svako, pretpostavljam, dolazi nekad u nekom trenutku svog života u taj “kreativni momenat”, u momenat kada je spreman da prenese svoju poruku svetu. Ma u kom obliku i ma koja ona bila …. Svako. Baš svako? Ma da, baš “svako“ (da ne pominjeem dugo bi trajalo)!!! Samo što prave misli retko kad isplivaju na svetlo …dođu skoro do same površine, i tu stanu. Kao i u životu. Crveno svetlo. Propuste one sa zelenim svetlom, one sa desna, pa i one “leve”. Propusti one sa pravom prvenstva prolaza, one sa vezom i one “bez-veze”. Onda sve one krmeljive ispred tebe i one užurbane i drčne iza sebe, stare bake i majke sa decom, invalide i prvoborce, starije i iskusnije, sa višim školama i ocenama, i naravno “ljude u uniformama“. Stare akademce i narodne heroje, oca, majku, starijeg brata. Najboljeg druga i devojku … (možda ipak nju da zadržiš), komšije i rođake sa sela, mlađe drugove i starije drugarice, ceo svet i šire, u suštini sve. Ej bre ….. sve… I onda tako “propušten” sedaš da pišeš neki mali deo istorije, neki mali deo sebe, nešto jako malo ali ipak … Hmmm…. Mnogo toga što sam hteo ili što sam trebao da kažem ili da uradim, nisam. Kada nešto pomisliš bolje to odmah i uradi, ne znam da li će ispasti dobro, ali bar se kasnije ne kaješ. Mnogo tog bih sad rekao ili uradio, što nisam. U ono vreme možda nisam znao da ću jednog dana to poželeti, ili sam znao ali nisam hteo da mislim da ću žaliti za tim. Mnogo je takvih momenata pretpostavljam kod svakog od nas. I ja se uvek zadivim kad čujem kako neko kaže da je znao da će to tako da bude i da mu je drago da je bar to rekao kada je trebalo, blago njemu. Mnogo osećanja ostane u tebi, i lepih i ružnih, koje bi rado hteo da podeliš sa nekim. Mnogo lepih ili ružnih reči i misli, mnogo ne realizovanih želja ili ne ostvarenih planova. Baš mnogo toga. Meni se nekako to mnogo više dešava nego drugima. Bar mi se tako čini, ne znam. Ali znam da dosta često žalim za ponečim što bi mi baš bilo drago da sam u tom nekom momentu, tada uradio. Šta ćeš takav je valjda život, nedorečen.
Gle gle
http://s12.gladiatus.com/game/c.php?uid=60735
Duh
Danas sam posle ko zna koliko vremena bio na bašti pokojnog ćaleta... otišao sam tamo sa kevom i ćerkicama. Keva brala paradajz ja čupko malo grožđa (ono što nije svenulo) a klinke trčkale okolo i jele grožđe direkt sa čokota. Nisu znale gde prvo da pogledaju.. pa sad nije sve zrelo nešto je slatko nešto kisi nešto je svenulo ali za nih je to pravi doživljaj. Mlađa Mima (16meseci) je oduševljeno brala redom bobice i trpala usta i kao nikad do sada jela. Sok joj curio niz bradu farbao majčicu ali videvši je u to zanosu ...ma izeš i majcu opraće se već. Mislim da sam u nekom tom trenutku imao osećaj da je on tu i da ih gleda. Da se u sebi smeje i da su mu oči pune suza (kao i meni sad). Ispunio mu se životni san.. da neko uživa u plodovima njegovog rada i to baš one ..njegove princeze. Mislim da ga je i Mima osetila jer kada smo ulazili u auto da krenemo nasmejano se okrenula ka vikendici i počela da maše... Upitah je "mašeš dedi..." a ona kao da me razumela okrenu se i smeškom mi potvrdi... Stvarno mi nedostaje....
Olimpijada
Sigurno vas je većina otpratila otvaranje olimpijade. Interesantne nošnje se pojavile .... Šta je sa našom.... Zašto Jasna nije bila u njoj.... Jel nemaju opanke broj 52 za košarkaše ili jelek pritiska Anu oko struka... Ili se možda nisu mogli dogovoriti stilisti da li kajla ide uz šajkaču ili da li jelek može da se nosi i bez košulje....