Nedelja, Avgust 14, 2011
Kakav fles...
Tik, tik, tik…
Tik, tik, tik... čulo se opet.
Tik, tik, tik... to neko kuca… Tišina … ma jok, sanjam.
Tik, tik ,tik… - А, ko je? .... Tišina...- KO JE? Viknuh onako bunovno-pospan...Tišina...Taman uhvatih ponovo ritam sna, kad nešto u daljini bubnu...
Kao da je nešto u daljini palo pomislih kroz polusan, ili me to mašta udara u glavu.... hahah nasmejah se zatvorenih očiju i zaplivah prema pučini sna....
Šuštali su talasi i dahtale ribe, smejalu se zvezde i cikali ježevi dok sam ja kao lignja polako mahajući pipcima prolazi kroz špalir meduza dostojanstveno se osmehujući malim morskim sirenama.... BAAAAM...
- ŠTA JE BRE SAD... povikao sam i pao sa stola na kom sam spavao...
Stan je bio u polumraku, dim je kao zmija puzao svuda po zidovima polako zahvatajući i najdalje uglove sobe... a ja sam stajao do članaka u mutnoj vodi...
- Jebote kakav fleš... Otkud sad ova voda..? Kakav je ovo dim..?. I gde sam ja to u opšte...?
...čekaj polako, saberi se... čega se zadnje sećam... konjske trke, meduze, sirene... ne to je san...
Čekaj.. sećam se... kum je sedeo na klaviru i pevušio „Knocking on the heavens door“.. nevezano za situaciju u kojoj se nalazio jer je duvački orkestar svojski gruvao „Kalašnjikov“. Cigani su svirali ležeći ispod mosta dok je ekipa zvezdinih navijača na konjima uz kas preskakala ćupriju takmičivši se ko može bliže da prođe pored zastave, koju je držala očigledno dobrano pripita bucmasta devojčica... kum i klavir su bili na zaprežnim kolima parkiranim u jednom stogu sena, a ja... ja sam bio na vrhu drveta i jeo šljive....
Uuuh nisam trebao mešati vinjak sa sangrijom, to mi uvek donosi ovakve sranje....
Čekaj... onda je jedan od Debilija u skoku pao sa konja pravo na malog cigana sa trobonom... ovaj je zanemeo od straha kad mu je kopito zvezdinog konja prignječilo šešir, proamšivši za samo milimetar vrh glave... bucka je uz vrisak bacila koplje i dala se u beg gologuza uzvodno u pravcu sela dok sam ja spao za par grana niže na društvenoj lestvici šljive....
a kum... kum je u tišini i dostojanstveno.. prdno...
Dobro, čekaj sećam se... Sanja i ja smo pošli u Guču da snimimo priglupe seljake kako šenluče, ili kako reče urednik, da snimimo kako Srbija slavi.... stigli smo predveče službenim kecom, na ulazu smo sreli dvoje Švedjana koji su bili vidno uzdrmani razmerama manifestacije tj dužinom rafala koji su se prolamali od samog jutra...
- Pa zar vas nisu prestali da bombarduju.. upitao je jedan nakon što je po peti put zaredom odjeknula potmula detonacija topovskog udara...
- Ma jesu ali zaostalo puno municije pa greota da se baci... To je samo zagrevanje a kad počne takmičenje tek ćeš da čuješ šta je bombrardovanje.... odgovorih mu uz cinični osmeh...
Panduri su sedeli uz stog sena u hladu šljive na samom ulazu u selo, raskopčanih košulja i opasača... jbg nije lako služiti narodu.... smestil smo keca pored njih jer se dalje nije moglo kolima... kao u drami Dušana Kovačevića, naoružani seljak sa šajkačom stajao je pored ograde od bodljikave žice na sred njive i vikao NAZADA, NAZAD... a sa druge strane žice trojica još većih seljaka jahajući volove pokušavalo je da probije front i uđe u poslednju slobodnu zonu na obodu sela...
Sanja je pokušavala da snimi istinsku količinu sranja koje je kuljalo u selo ali kamera nažalost nije imala baš tako širok ugao...
Ja sam produžio dalje kroz masu pokušavajući da spasem Šveđane od preranog linča... Neka, nek se još malo kisele, pa kad padne noć onda će mo ih prineti kao žrtve svetom Iliji gromovniku... grom spalio i njih i i njihov standard...
Kupio sam im po jednu šajkaču i flašu LAV-a pa su se obojica lako utopili u masu... zatim sam krenuo do centra a oni su ostali da fotografišu Pragnje na ražnju... nikad tako nešto nisu videli, pomislili su da je to neka praistoriska živuljka koja obitava samo još ovakvim ruralnim zabitima pa su brže bolje hteli da se snimcima obogate... i ne sećam se da sam ih posle video...