Zima na ...
ONA... Smeđe lokne, na paž frizura. smeđe oči. Nos malo manji od mog. pege po licu i ožiljak iznad leve obrve.... a da i godinu starija od mene (trinaest). Bila je iz subotice i nosila je žute pufnaste čizme koje niko nikad nije video. Imala je malo veću plavu skijašku jakne njene starije sestre i elenovu skijašku kapu. Sve u svemu ništa posebno... ali za mene... ni snežni dani ni hladan vetar ni mokre cipele nisu mogle da spreče izlazak osmeha na mom licu kada je ona tu. Tada sam pravio natvrđe grudve i bacao ih najdalje od svih. Moga sam da prebacim čak tri bandere... bez straha sam gazio nanose po jendecima i skakao po sredine kanala kad to niko nije smeo ni da pomisli... samo da bi ona gledala u mene i rukama mi nežno raščupavala kosu. Pojavila se te zime iznenada. niko nije znao ni da postoji, nikad ranije nije dolazila na selo. Deda Lesa, njen deda, prodavao je leti najbolje lubenice u selu. Često sam išao kod njega ali je nikada nije pominjao. Navodno, kako sam kasnije čuo, njena majka se bila posvađala sa dedom i dugo nisu pričali... No tog zimskog raspusta se nešto promenulo i...eto nje. Umela je da kliza i išla je vec pet puta na skijanje. Išla je na časove baleta i želela je kad poraste da postane... safari lovac. Neverovatno zar ne. Ko se ne bi zaljubio u nju, devojka iz snova. Umela je da čita tragove u snegu (ili je dobro izmišljala) i da se nečujno prikrada. Zbog toga smo je prozvali, SENKA. Vidiš je a ne čuješ. Ona je bila naša Senka, a ja ... njena.